Tko se boji zmija još?

Egzotična zima

Lutajući bespućima Interneta (u potrazi za zanimljivom temom vrijednom blogiranja), posjetila sam stranicu Zoološkog vrta u Zagrebu. Zaintrigirao me događaj „Egzotična zima u ZOO vrtu.“ Na webu je pisalo: „Stiže Egzotična zima u Zoo vrtu. Skupni je to naziv za događanja, radionice i sve edukativne programe koji će se tijekom zime održavati u Zoološkom vrtu grada Zagreba.“ S održavanjem programa započelo se 15.prosinca 2012., a traje do kraja veljače. Svaki vikend program je posvećen nekoj životinji, a ovaj su na redu bile zmije. Odlučila sam posjetiti radionice i vidjeti o čemu se radi. Zmije za mene ne predstavljaju noćnu moru, ali isto tako nisu moja omiljena životinja.

Poziv iz ZOO-a

ZOO avantura: dodirni i nauči- zmije

U 11 sati održano je predavanje o zmijama, a djeca su bila najzaineresiranija da nauče nešto novo. Prvo postavljeno pitanje predavačice/edukatorice, Tatjane Ćaćić, glasilo je: „Što vam prvo padne na pamet, kad se spomene zmija?“. Dječji odgovori bili su: strah, zmaj, otrov, opasnost.

Pozorno slušanje predavanja

Zainetersirani mali, ali i veliki

Ovi odgovori se vjerojatno ne razlikuju mnogo od  odgovora nas starijih. Naime, većina građana ove zemlje nije educirana o zmijskom svijetu, stoga je cilj predavanja bio: pokazati ljudima da su zmije potrebne u hranidbenom lancu, a poseban naglasak stavljen je na zmije u Republici Hrvatskoj. Ljudi ih najčešće smatraju štetnima te ih ubijaju, čime se ova vrsta ugrožava.

Uzroci ugroženosti zmija: neznanje/predrasude, nestajanje njihovog staništa, krivolov te unošenje stranih vrsta (uvoz mungosa na otok Mljet).

Zanimljivi i poučni podaci

Usporedbe radi, u svijetu je ukupno oko 2900 vrsta, dok je u Hrvatskoj ta brojka 15. Od toga su samo tri otrovnice: poskok, riđovka i planinski žutokrug, a poluotrovne zmije su zmajur i crnokrpica. Razlika između njih je u tome što poluotrovne  ne mogu ubrizgati svoj otrov u ljude, već samo u životinje. Kod nas je najrasprostranjenija bjelouška.

POSKOK

RIĐOVKA

PLANINSKI ŽUTOKRUG

Bjelouška

Zmije imaju 120 kralješaka, a neke vrste čak 500 (čovjek, kao što znamo, ima 33 kralješka). Po svom tijelu imaju ljuske, a mogu „presvlačiti“ svoju kožu. Onu kožu koju zmija odbacuje, nazivamo svlak.

Proučavanje svlaka

Svlak

Koliko puta godišnje se zmija presvukla vidljivo je na čegrtuši (podsjetnik: ne obitava u našim krajevima). Svaki put kad se ona presvlači, ostane joj jedan dio više na čegrtaljki koja se nalazi na njezinom repu.

Otrovnice imaju izduljene oči. Zmija ima opasan pogled jer nema kapke, tako da su joj oči uvijek otvorene (čak i kad spava).

Prije parenja se mužjaci omotaju i bore za ženku, što se zove „borbeni ples“. Ženke nakon parenja polažu jaja, čija je ljuska mekanija od ptičjih. Iz njih kasnije izlaze mladunci.

Jezik zmijama služi za ispitivanje okoline-traženje plijena ili dolazak opasnosti. Sve zmije su mesojedi, tako da se hrane kukcima, ribama, žabama, glodavcima. Miče im se gornja i donja čeljust (do 150◦), tako da mogu progutati jako velik plijen.

Otrov “čuvaju  u vrećicama” koje su iznad zubiju. Mlade zmije često ne znaju pravilno dozirati otrov stoga njihov ugriz može biti opasniji.

Važnost zmija

1. reguliraju brojnost glodavaca (hrane se miševima koji često prenose bolesti)

2. jedu kukce koji čine štetu u poljoprivredi ako im se poveća brojnost

3. važan su izvor hrane drugim životinjama (pticama i sisavcima)

ZABLUDE

1. zmije napadaju ljude: zmije ne napadaju ljude bez razloga. Grizu isključivo u samoobrani

2. većina zmija su otrovnice: podsjetnik- u RH samo tri otrovnice

3. sluzave su: njihove su ljuske glatke i suhe, građene su od spoja keratina (kao i ljudska kosa i nokti)

4. poskok skače: tijekom ljeta se poskoci sunčaju na nižim grana drveća. Ljudi se često u šetnji prirodom uhvate za grane. Poskok misli da je u opasnosti te u bijegu izgleda kao da skače

5. blavor je zmija: blavor je gušter koji nema noge, stoga neopisivo podsjeća na zmiju. Razlikovati se može po slušnom otvoru koji se nalazi na njegovoj glavi (zmije ga nemaju) i po dužem repu (koji može odbaciti kad je u opasnosti)

Savjeti

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Zmijski rekordi

NAJVEĆA:

– na svijetu: anakonda (duga je 12m, a teži oko 250 kg)

– u RH: kravosas (dužine do 2,5 m)

Najmanja:

– na svijetu: patuljasta sljeparica (maksimalna duljina 10 cm)

– u RH: planinski žutokrug (maksimalna duljina 50 cm )

Najotrovnija:

– na svijetu: australski taipan

– u RH: poskok

U sklopu programa posjetitelji su mogli dodirnuti i držati u rukama mliječnu zmiju. Na predavanju sam svladala gradivo- zmije se nas boje i nema razloga da bude obrnuto. Hrabro sam odlučila teoriju provesti u praksu (iako mliječna zmija nije otrovnica):

Igračke nastale prije „Barbike i Kena“

Zagrebačkim Etnografskim muzejom od prosinca 2012. do svibnja ove godine „vladaju“  igračke. Ne one s likovima popularnih junaka iz crtića ili (meni) omiljene Barbie. Naglasak je na igračkama naših djedova i baka.

U tijeku je izložba „Svijet igračaka“. Središnja izložba nosi naziv „Dječje igračke iz hrvatske baštine“, a popratne su „Iz svijeta igračaka“, „Poljske tradicijske dječje igračke“ (do 6. ožujka) i „Igračka ima srce“ (od 21. ožujka).

Muzej u svojoj zbirci čuva igračke izrađene još sredinom 19. stoljeća. Izložbom želi javnosti predstaviti dječje igračke iz hrvatske baštine, kao i one koje se zbog posebnosti nalaze na UNESCOVOJ listi svjetske baštine: „Želimo potaknuti interes posjetilaca za ovaj dragocjeni segment narodnog stvaralaštva“- pisalo je na ulazu u izložbeni prostor.

Stariji-prisjetite se djetinjstva, mlađi- upoznajte igračke vaših baka

Igračke su se počele izrađivati u kućnim, obiteljskim radinostima potkraj 19./početkom 20.st. Najprije u Hrvatskom zagorju i Prigorju, a kasnije u Dalmatinskoj zagori.

U Hrvatskom zagorju (točnije, u selima u blizini poznatog svetišta „Marija Bistrica“) dječje igračke izrađuju najprije samouki rezbari, a kasnije se pojavljuju organizirane kućne zadruge. Na tom području još uvijek (u manjini) postoje obitelji koje se time bave. Danas se koriste strojevi, ali se većim dijelom njeguje ručni rad, čime igračke postaju jedinstveni primjerci. Koliko je vremena, truda i rada uloženo u njezinu proizvodnju zaključimo čim pogledamo igračku.

Nešto malo stariji (bake i djedovi naročito) možda se procesa izrade sjećaju. Za one nešto mlađe pripremljena je multimedijska prezentacija izrade dječjih igračaka- dokumentarni „filmići“, u trajanju od  3 minute, u kojima majstori prezentiraju svoj zanat.

Primjerci su različitih oblika (životinje, namještaj, autići,..) i napravljeni od različitih materijala (keramike, drveta, šiblja,..).

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Kratka šetnja središnjim izložbenim prostorom

Doći-posjetiti-komentirati

Fran je u knjigu dojmova napisao da mu se izložba sviđala, a Filipu „baš i nije bila dobra“- provjerite sami zašto. Posjetite izložbu! Cijena ulaznice nije visoka, ali evo dodatnog poticaja: muzej je četvrtkom za sve posjetitelje besplatan.

Glavni urednici

Tribina u HND-u

U srijedu, 9. siječnja, ponovno se velik broj novinara okupio u Hrvatskom novinarskom društvu. Zašto? Održana je „3. novinarska srijeda“–tribina na temu „Glavni urednici“. Iako samo ime jasno govori koja im je pozicija unutar redakcije, manjina javnosti zna što točno oni rade, kako se biraju i kome su (ili bi trebali biti) odgovorni.

Sudionici tribine

Alemka Lisinski (glavna urednica T-portala), Slavica Lukić (potpredsjednica HND-a), Krešimir Fijačko (bivši glavni urednik Vjesnika), Branko Tuđen (bivši glavni urednik Večernjeg lista), Gordana Vilović  (profesorica na Fakultetu političkih znanosti ), Renato Ivanuš – glavni urednik 24 sata, Borna Keserović  (bivši glavni urednik Forum-a i glavni urednik 21. stoljeća), Dražen Vukov Colić  (bivši glavni urednik Danasa), a raspravu je vodio Dražen Ćurić (novinar Večernjeg lista).

Sudionici tribine: Krešimir Fijačko, Borna Keserović, Dražen Vukov-Colić, Gordana Vilović,..

 

Branko Tuđen, Alemka Lisinski, Renato Ivanuš i Slavica Lukić

Zašto nisu došli aktualni glavni urednici?

Na samom početku je moderator nabrojao neke od aktualnih glavnih urednika (poput Gorana Ogurlića, Mladena Pleše, Branka Mijića, Dejana Šoše, Ive Gačić i drugih), koji su bili pozvani, ali se iz različitih razloga nisu odazvali na tribinu. Uz neke privatne ili poslovne isprike, najviše me zaintrigirala izjava/isprika glavnog urednika Jutarnjeg lista, Mladena Pleše koji je napomenuo da „ne želi sudjelovati ni u čemu što ima veze s HND-om.“

Ćurića je zanimalo što o tome misle prisutni izlagači. Neki nisu željeli ulaziti u razloge nedolaska (Renato Ivanuš primjerice), dok je Slavica Lukić istaknula da nisu došli jer „osjećaju nelagodu od suočavanja s novinarima“, s čim se većina složila.

Redakcijski statut-neuspjeli pokušaj

„Urednici se nalaze u Bermudskom trokutu, čiji su krakovi čitatelji, vlasnici i novinari“ objasnio je iskusni novinar Vukov-Colić. Lukić ističe kako je njihov posao zahtjevan, te se u njemu zamjećuje „podvojena lojalnost“ (prema javnosti i prema poslodavcima). Lojalnost sve više nestaje te postaje jednostrana, u korist poslodavca, a očituje se u spremnosti glavnih urednika da bespogovorno ispunjavaju njihove kriterije. Sve prisutniji je trend da na pozicije glavnog urednika budu imenovani ljudi bez značajnije novinarske karijere.

 Zbog netransparentnog načina postavljanja glavnog urednika i nepoštivanja Zakona o medijima, Slavica Lukić je opisala svoj način borbe-2004.godine je detaljno razradila prijedlog redakcijskog statuta. Statut bi definirao obveze i odnose urednika, novinara i vlasnika te način odabira glavnog urednika. Prema njemu bi odabir urednika trebao biti javan i svi bi se novinari unutar redakcije trebali očitovati. Vlasnici se u to ne bi imali pravo miješati, kao što je utvrđeno i u Zakonu o medijima. Ukoliko urednik ne bi uživao 51% podrške redakcije, ne bi bio imenovan. Prijedlog nije bio prihvaćen ni od strane vladajućih-Ministarstva kulture (u čijoj su nadležnosti mediji), ni njenog tadašnjeg poslodavca, koji je odmah izmijenio neke ključne odredbe.

 Odupiranje vlasnicima, ali i državi

Težnja države da se manipulira medijima, nije ništa novo ni čudno. I iskusniji novinari bivše partije, ali i oni koji su djelovali pod Tuđmanovom vlašću, mogu to potvrditi. Ipak, potrebno se oduprijeti i znati reći „ne“! Današnji glavni urednici ne odaju takav dojam, čini se kao da su produžena ruka onih na vrhu. Prisutan je jaz između novinara i glavnih urednika. Nekad je menadžment bio smješten „u drugoj sobi“, odvojen od redakcije. Danas, razvojem novih tehnologija, zid između vlasnika i urednika je razbijen, smatra profesorica Vilović te dodaje: „Novinarstvo bi trebala biti vrijedna struka koja pomaže svim građanima. Novinari su naši odvjetnici prema političkim elitama.“

Prepucavanja

Rasprava se povela oko toga može li T-portal, kojeg financira ugledna i velika korporacija, pisati kritički o svom vlasniku- Ivici Mudriniću? Glavna urednica spomenutog portala, Alemka Lisinski, izlagala je ono što je bilo i za očekivati-novinari portala pišu kritički o svim osobama i događajima.

Na udaru je bio i Renato Ivanuš, što također nije čudno-trenutno je glavni urednik najtiražnije hrvatske dnevne novine, 24 sata. U video prilogu pogledajte njegov odgovor na pitanje zbog čega pada tiraža dnevnim novinama unatoč uspješnim urednicima.

Moj rezime

Glavni urednici bi trebali usmjeravati ostale kolege novinare te se zalagati za kvalitetu i raznovrsnost sadržaja. Lako je to reći, teže je ostvariti. Kad se samo uzme u obzir činjenica da glavni urednici imaju plaću nekoliko puta veću od „običnih“ novinara, nije teško zaključiti zašto se bespogovorno pokoravaju interesima poslodavaca i političkog vrha. Pravilo je jasno: nećeš ti, netko drugi će to prihvatiti. Današnje je stanje svugdje grozno, tako da se posao pokušava zadržati na sve moguće načine-cilj opravda sredstvo. S obzirom da nemam respektabilno novinarsko iskustvo, ne mogu tvrditi u kojoj mjeri je to tako i gdje. Ponekad volim vjerovati da to ne postoji i da se novinarstvo može poboljšati. Možda je to samo tako do prvog pravog radnog iskustva?!

Zainteresirani za tribinu: novinari i studenti

“Ulične svjetiljke”

Odmah na početku napomena- post nije o svjetiljkama na ulici! 🙂

Predrasude su loše

Šećem trgom u podne. Sve vrvi ljudima koji užurbano idu, svaki svojim putem. Odjednom blizu robne kuće NAMA ugledam čovjeka koji u rukama drži nekakav časopis i ne viče: „Kupite, kupite novi broj!“ Iako znatiželjna, nisam se odmah odlučila zaustaviti. Moram priznati kako sam imala predrasude kad sam vidjela čovjeka srednjih godina, koji je izgledao neuglednije od ostale gospode u kaputima. Ipak, moja novinarski duh nije mi dao mira. Zaustavila sam se i odlučila porazgovarati s njim: „Možda tema za post na blogu!“, pomislim.

Došla sam do gospodina, predstavila se i rekla da ga želim nešto priupitati. Tada sam vidjela da u ruci drži časopis “Ulične svjetiljke”. Čula sam nešto malo o tome prije tri godine kad sam došla u Zagreb. Gospodin Janko Ciglar je beskućnik koji prodaje navedeni list da nešto zaradi. Iako sam i sama prije mislila kako su beskućnici „ološ, niš-koristi i pijanci“, moram priznati da sam se nakon druženja s Jankom posramila prijašnjih stavova.

Nešto o časopisu

Spomenuti časopis je „prvi hrvatski časopis o beskućništvu i srodnim društvenim temama, član je Međunarodne mreže uličnih novina (INSP)“ piše na samom početku publikacije. Izlazi od 2008., više puta godišnje (ovisno o financijskim sredstvima). Trenutno se može kupiti šesti broj. Nastao je na inicijativu Siniše Pusića, koji je glavni urednik. Prvo je časopis izdan u Rijeci u suradnji s Prihvatilištem za beskućnike „Ruže sv. Franje“, da bi se kasnije proširio i na druge hrvatske gradove: Zagreb, Varaždin, Vinkovci, Osijek. Trend širenja ne prestaje. „Čak su i susjedi Slovenci počeli ove godine s tim“, ponosno ističe Janko.

Ulične svjetiljke žele svojim izlaženjem osvijestiti javnost da postoje oni koji nemaju vlastiti krov nad glavom, oni kojima je svakodnevica ispunjena strepnjom i neizvjesnosti. Također, na taj način se želi pomoći beskućnicima da nešto zarade, ukoliko nemaju posao. Već je na samoj naslovnici istaknuta cijena (iznosi 8 kuna) ispod koje piše „polovica ide prodavaču“. To ljuti gospodina Janka jer „to nije tako. Cijena tiskanja je velika, tako da od dobivenih 8 kuna meni ostanu samo dvije. Šest moram dati za one druge troškove!“

Naslovnica aktualnog izdanja (broj 6, godina V)

Imate vremena i volje? Pridružite se!

Veliku ulogu u cijelom procesu imaju volonteri kojih je mnogo, ali „fali nam ljudi“ kaže Janko. Dakle, u kreiranju sadržaja mogu sudjelovati svi ljudi dobre volje. Dovoljno je poslati članak na mail adresu ulicne.svjetiljke@gmail.com (možda poticaj za nas s novinarstva da se uključimo) ili Facebook profil!

Sudjelujte u kreiranju sadržaja

Mogućnost pretplate

Na pitanje kako uspiju prodati časopis, zašto ne viču po trgu, Janko odgovara: „Postoje jasna pravila za prodavače, koja su istaknuta odmah na početku Uličnih svjetiljki. Mi ne lovimo ljude, oni nas vide na ulici jer smo tu svakodnevno. Više kupuju mlađi. Neki nas poznaju tako da nam ponekad daju za kavu bez da traže časopis“, s osmjehom je prepričao. Recesija je i ovdje pustila korijenje, naročito u 1. i 2. mjesecu, kada se građani susreću s „čistim preživljavanjem i praznim džepovima“.

 „Mora bit bolje!“

Različite su životne priče i razlozi zbog čega su prodavači postali beskućnici. Neki od njih su doslovno preko noći ostali bez svega. „I ja sam nekad imao sve. Ostao sam bez stana zbog privatnih razloga. Ali nisam sam, kako mnogi misle za beskućnike. I ja imam djecu, unuke. Nadam se da ću uskoro ponovno vratiti svoj stan“, dodaje Janko. Slične životne priče opisane su u časopisu.

Nepotrebno je napominjati kako je njihov položaj u društvu marginaliziran i izrazito delikatan, ali ono što me ugodno iznenadilo je optimizam prisutan kod Janka: „Više nikome ne vjerujem. Ali mora bit bolje, nećemo bit pesimisti! Ljudi koji vjeruju, uspiju!“

Gospodin Janko nije želio da se fotografiramo, ali je zapamtio moje ime, rukovao se sa mnom na kraju ugodnog razgovora i zaželio mi sve najbolje. Nastavila sam dalje svojim putem. Puno se toga vrzmalo mojom glavom, a ponajviše spoznaja: „Imam sve, stvarno sam nezahvalna ponekad! Nije sve u materijalnim stvarima, opet se pokazalo. Pogledaj samo kako je ljudima koji nemaju skoro ništa (materijalno), a s druge strane su bogati. Njihovo bogatstvo se ne mjeri iznosom na bankovnom računu, već dobrotom i optimizmom kojima zrače.“

Revija udomljenih pasa

Vau, vau, vau

Neuobičajena atmosfera vladala je u nedjelju, 23. prosinca od 13-16h, u shoping centru Lumini, nedaleko Varaždina. Naime, centrom je odzvanjao lavež pasa: „Vau, vau, vauuu“ .

Kad psi postanu manekeni

Udruga Spas iz Varaždina (koja rješava problem zbrinjavanja napuštenih, izgubljenih i odlutalih životinja s područja cijele Varaždinske županije) u suradnji s emisijom HRT-a, „Kućni ljubimci“ (točnije voditeljem emisije, gospodinom Antunom Ponoš) te centrom Lumini, organizirala je prvu reviju udomljenih pasa.

Svi udomitelji mogli su prijaviti svog četveronožnog ljubimca i s njim prošetati „modnom pistom“, te ga na taj način predstaviti prisutnima. Kao nagradu, svakom vlasniku je uručena diploma s imenom njegovog psa te prigodan poklon paket. Kako to izgleda, kad psi postanu manekeni, možda će vam biti jasnije nakon kratkog video zapisa s revije.

Udomi, ne kupuj!

Ovo je bila prva revija na području Varaždinske županije, ali ukupno druga u Hrvatskoj. Početkom prosinca se slična revija održala u shoping centru Avenue Mall u Zagrebu.

Nije bilo bitno kako pas izgleda, koje je pasmine(ima li papire ili ne, kako se zna reći), već je najvažnije bilo istaknuti da je udomljen. Kroz cijelu reviju provlačila se glavna ideja ove revije: „Udomi, ne kupuj!“. Promoviralo se udomljavanje pasa, naročito u ove hladne zimske dane, jer kako je rekla predsjednica udruge Spas, Gordana Lacko: „Udomljavanje je trend koji vlada u Hrvatskoj, ali i cijelom svijetu.”

Velik broj posjetitelja

Modna pista za pse i vlasnike

Neki su se psi sprijateljili

Na reviji su bili predstavljeni i psi koji veselo i željno traže udomitelja, kako ne bi dijelili sudbinu s mnogo napuštenih pasa koji besciljno tumaraju ulicama.  Varaždinci su pokazali kako imaju veliko srce, jer je na reviji jedan pas pronašao topli dom te je praznike dočekao veselo mašući repićem.

 Janja i Lily

Trend udomljavanja je, sasvim slučajno, prije šest godina, slijedila i Janja Šincek, dvadesetogodišnja studentica iz Varaždina. Udomila je kuju Lily : „Oduvijek sam htjela imati ženskog peseka i da se tak zove. Doduše, nisam znala da ju budem uopće udomila, jer sam išla tamo samo da vidim za jednu pasminu koju sam u to vrijeme jako željela. Radilo se o psu pasmine westy.  Došla sam u Spas, no te pasmine nije bilo, pa smo mama i ja pitali one tete koje tamo rade, da li imaju možda neke brojeve od ljudi koji ga imaju. U isto vrijeme dok mi je ta teta pričala o tome, ja sam gledala okolo po Spasu, pa sam ugledala to jedno malo klupko crno sive vune 🙂 Bar mi je tada bilo nalik na to. I onda sam rekla da bi htjela tog maloga peseka koji je bio drugačiji od svih ostali oko nje.“

Ovo je igra sudbine jer je Janja pomogla Lily u pravi čas. Naime, kako su ona i ostali psi iz tog legla napušteni u Zagrebu i nađeni u kartonskoj kutiji u blizini shoping centra, svi su bili jako bolesni: „Nama je trebalo jedno 2 mjeseca da ju potpuno stabiliziramo skupa sa veterinarom. Nažalost sva njezina braća nisu preživjela od tolikih bolesti, tak da je nama Lily itekako zahvalna jer smo joj spasile život.“ Lily to pokazuje svakodnevno svojim djelima, rekla je ponosna vlasnica, koja smatra da „psi bez papira i koji su prije živjeli u nekim katastrofa uvjetima, a onda došli u pravu idilu, više budu zahvalni svojem gazdi nego oni s papirima. To je jednostavno oduvijek bilo.“ Janja svojoj Lily pruža mnogo ljubavi i pažnje. Iako priznaje da je možda malo razmazila, uživa u svakom trenutku provedenom sa svojom ljubimicom, koja je: „Jako poslušan, dobar i veseli pesek. Zna ti dati šapu, otvara si sva vrata u kući, nosi novine ili stvari neke.
Velika je maza. Kad ju prestaneš maziti, onda te lupa sa šapicom, jer je to znak da stalno hoće da ju maziš.“  Sličnu priču s Janjom dijele i drugi vlasnici koji su ponosno prošetali pse na reviji te potvrdili kako je pas čovjekov najbolji prijatelj.

Janja i Lily (photo by Ana Petek)

Ovaj bi događaj mogao biti dobar poticaj za sve one koji žele psa, a ne znaju kome se obratiti. Moj je savjet  da za početak odete u azil za napuštene pse. Tamo zasigurno ima neki pas koji će osvojiti vaše srce. Ne zaboravite da sve što napušteni psi žele je topli dom i mnogo ljubavi, a ono što će vam zauzvrat dati nemjerljivo je s bilo čim materijalnim.

Lego kockice u Varaždinu

Svatko od nas je barem jednom, kad je bio mali, imao u rukama Lego kockice, popularno zvane „legići“. Iako su se mnogi kockice „ostavili“  negdje u sjećanjima iz djetinjstva, postoje i oni kojima je nevina dječja igra postala hobi i ljubav.

O izložbi

Varaždinska sportska dvorana je ovaj vikend, 15. i 16.12., postala pravi raj za sve „legofile“ 🙂 Lego klub „Kockice“ iz Zagreba organizirao je 9. izložbu „Kockice u Varaždinu“.

Kako bi se uopće izložba mogla otvoriti za posjetitelje, potrebno je bilo postaviti sve eksponate.

„Zanimljiv je podatak kako obično za postavljanje jedne takve izložbe trebaju minimalno 5 dana, dok im je Varaždin jedini grad u kojem su već 2 puta oborili rekord u postavljanju. Za manje od 20 sati, dvorana postaje LEGO carstvo koja nikoga ni ovaj puta neće ostavit ravnodušnim.“- pisalo je na Facebook pozivnici.

Znala sam što mi je činiti! Obula sam svoje cipelice (lutalice), uzela papir, fotoaparat te entuzijastično krenula na izložbu. Idealan post za moj blog, pomislila sam!

Izložbu su većinom posjećivali roditelji s djecom koja su znatiželjno promatrala sve eksponate. Moram priznati da sam ja, „veliko dijete“ (kako samu sebe volim nazivati) zastala i divila se. Kao mali smo se brat i ja ponekad poigrali s kockicama. Tek sam sada shvatila kako od „običnih“ kockica možemo napraviti vlastiti „kockasti svijet“.

Antica Bračanov i Hrvoje Majetić: “Grad zombija”

U sklopu izložbe održane su igraonice za mališane, natjecanja, radionice.

Mališani vrijedno slažu svoje prve modele od legica

Pogledajte dio uistinu impresivnih eksponata!

Gordan Grgurić: “HAK”

voditelj Karlo Fluksi: “Srednjovjekovna diorama”

voditelj Karlo Fluksi: “Srednjovjekovna diorama”

Srednjovjekovni stolni nogomet

Kad dječja igra postane hobi

Jedan od izlagača je i Marin Stipković (22) iz Zagreba. S obzirom da je bio u gužvi, priupitala sam ga nekoliko pitanja.

Marin Stipković i njegov eksponat

Ja: Koliko dugo se baviš slaganjem lego kockica?

Marin: Aktivno 4 godine, ali kockice slažem od malena.

Ja: Dakle, najprije su kockice za tebe bile igra, a s vremenom je to preraslo u hobi? Je li s time moguća zarada?

Marin: Da, da. Zarada je moguća, ali u Hrvatskoj teško. Možda jedino prodajom putem Interneta. S tim da kod nas nitko ne zarađuje na modelima. Postoje preprodavači kockica koji tako zarađuju.

Ja: Koliko je vremena i kockica potrebno za izgradnju, primjerice ovog kamiona koji si izložio?

Marin: Meni je bilo potrebno godinu dana, ali s tim da se nisam tome posvetio svakodnevno. Aktivno je potrebno oko 2 mjeseca. (ja sam na ovaj podatak uistinu ostala šokirana!). Utrošeno je oko 2000 kockica.

Ja: Smatraš li da je ovo umjetnost?

Marin: Pa svoje modele konkretno ne bih nazvao umjetnošću, ali lego je umjetnost (općenito, kao hobi).

Ja: Puno hvala na odgovorima!

Svi zainteresirani

Za sve one koji dijele strast prema legićima s Marinom, a ne znaju kome se obratiti, preporučam da posjete web stranicu kluba „Kockice“  i  forum gdje mogu razmjenjivati svoja iskustva s  ostalim zaljubljenicima u hobi.

Gašenje medija

Hrvatsko novinarsko društvo je u srijedu, 12. prosinca, bilo mjesto žestokih rasprava. Tema tribine bila je „Gašenje medija“.  S obzirom da je to ono što se direktno tiče moje budućnosti, znala sam kuda moram otići u 19 sati. Devet panelista-novinara iz različitih medija (Feral Tribune, Nacional, Vjesnik i dr.) iznijeli su svoja iskustva i viđenja današnje medijske scene te moguća rješenja problema.

Stanje u medijima

Recesija, kriza, nezaposlenost, surova je Hrvatska realnost unazad nekoliko godina. Ni mediji u toj situaciji nisu ostali pošteđeni. Prema podacima Sindikata novinara Hrvatske, 200 je izgubljenih radnih mjesta u protekle dvije godine, a plaće su smanjene za 20%. Pitanje koje se nametnulo za vrijeme rasprave glasi: da li je uistinu kriza kriva za sve ili je ona samo „kišobran“ za sve probleme u novinarstvu koji se gomilaju mnogo godina?

„Mi smo globalno selo- ono što se događa vani, događa se i kod nas“, rekla je Jelena Jurišić, profesorica na Hrvatskim studijima. Javlja se tzv. „bućkuriš“ novinarstvo, vijesti se bez provjere „kloniraju“(„kopi-pejst novinarstvo“). Promjena se dogodila i dolaskom novih medija- Interneta. Koncepcija današnjeg društva također je drugačija- neoliberalizmom sve se tretira kao proizvod za tržište, a profit-financijski interes je nit vodilja. S obzirom da su oglašivači ti koji donose prihod, sve je podređeno njima. „Tekstovi su postali prilozi reklama“ tvrdi profesorica koja je usput spomenula problem prikrivenog oglašavanja kojima naše novine obiluju.  Mediji se na tržištu kapitala tretiraju jednako kao i bilo koja druga industrija, a pritom se zaboravlja društvena funkcija medija.

Panelisti na tribini

Vjesnik, Forum, Nacional- tko je idući?

Tiskani mediji su u velikim problemima. Vratimo se samo na početak ove godine, kada je ugašen Vjesnik. Državne novine, ali ipak jedan od posljednjih primjera analitičkog i „ozbiljnijeg novinarstva“. Iva Borković, bivša novinarka Vjesnika smatra da su osim krize, najviše krivi vlasnici medija. Problem Vjesnika nije bio prisutan posljednjih godinu dana, nego, prema njezinom mišljenju, Vjesnik propada već 20 godina. Sadašnja vlada nije imala volje riješiti njihov problem- uporno nije željela odustati od strogo političkih tema te nisu prihvatili prijedloge novinara da Vjesnik postane javno glasilo, javni medij.

Nedavno ugašeni mediji

Ivica Đikić, bivši novinar Ferala (lista koji je 2008. ugašen jer nije mogao imati ni dvije do tri stranice oglasa) iznio je svoje viđenje. Trebalo bi se pokušati s profesionalnim, ozbiljnim listom, kritičnim prema vladi jer je on sam skeptičan da bi sadašnja vlada imala hrabrosti da napravi list- „nema interesa u vladajućoj, političkoj strukturi“.

Ključ krize, koja trese već pet, šest godine naše novine je što se njihova kvaliteta srozala. Građani medijima, pogotovo tiskanima, više ne vjeruju. Rješenje je u podizanju kvalitete i vjerodostojnosti. Vlada bi  privatne vlasnike trebala  uvjeriti da se moraju pridržavati nekih standarda u novinarstvu te ih prisiliti da rade profesionalne, kritičke novine.

 Borna Keserović, kao glavni urednik Foruma, također se susreo s problemom nedostatka oglašivača. Sada radi u novim dnevnim novinama „21. stoljeće“, kojima također ne predviđa dugu budućnost, koja je najavljivana (više o tome govori jedan od mojih prethodnih postova).

Krivci- novinari, urednici, čitatelji, vlasnici?

Obično se kada ne ide sve u dobrom pravcu, traži krivac. Tako je bilo i na ovom panelu.

Moderator diskusije, Marinko Jurasić, upire prstom u novinare: „Medijsko zakonodavstvo je nesređeno. Ništa se iz Zakona o medijima ne primjenjuje, nitko na to nije reagirao. Bavimo se trivijalnošću, a ono što vrijedi ne dolazi do izražaja.“

Branko Vukšić, koji radi u Odboru za informiranje, informatizaciju i medije, i sam je prije nekoliko godina u HND-u želio razgovarati o novinarskim licencama. Nije naišao na zainteresiranost među kolegama novinarima. Smatra da Hrvatsko novinarsko društvo treba postati jako, ujediniti se jer „ako ovo Hrvatsko novinarsko društvo ne može manipulirati, ovo će i dalje biti nesređeno društvo. Ništa se neće napraviti samo, potrebna nam je medijska strategija.“

Velik odaziv novinara na tribinu

Zaključak iliti gledanje na situaciju kroz „sive naočale“

Posjećenost tribine je bila iznenađujuće velika, što je i moderator spomenuto na samom početku. Lica nezadovoljnih budućih kolega, nisu bila inspirirajuća. Bojim se da konkretnih pomaka neće biti još neko vrijeme. Javne rasprave i diskusije su načelno dobro zamišljene, ali se bojim da s vremenom postanu međusobna prepucavanja „kolega“ novinara, bez konstruktivnih rješenja.

Ima li nade za nas?- često se zapitam nakon ovakvih rasprava. Rijetko tko, od starijih kolega, na odabir mog zanimanja pokazuje entuzijazam. Većinom naiđem na komentare- „Aha, lijepo da studiraš, ali pa kud baš novinarstvo? Bježi dok stigneš!“. Iako sam optimistična, bojim se da će moje „ružičaste naočale“ uskoro početi poprimati sivu boju. A to nije dobar znak 😦

“Putokazi”

Što, kada, gdje?

Knjiga „Putokazi prema slobodnim i odgovornim medijima“, predstavljena je 10. prosinca 2012. u Kući ljudskih prava, u Zagrebu. Publikacija je dio istoimenog projekta kojeg je financirala Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva. Idejni začetnik je Kuća ljudskih prava, koja je u partnerstvo pozvala Fakultet političkih znanosti. U ulozi voditeljice/urednice našla se svima nam poznata profesorica Viktorija Car. U projektu je analiziran sadržaj o ljudskim pravima na javnom servisu i u neprofitnim medijima.

Ljudska prava

Prošlo je 64 godine od donošenja UN-ove „Deklaracije o ljudskim pravima“ (da podsjetim, Deklaracija je donesena 10. prosinca 1948.). Dekan smatra kako je u tom periodu došlo do svojevrsne „transformacije ideje ljudskih prava“- od jednog simboličkog koncepta, koji su prije svega intelektualne i političke elite zastupale, transformirale su se u sredstvo koje se nalazi u rukama običnih građana. Danas građani imaju razvijeno znanje, svijest i percepciju o svojim pravima. Prava su za nas „oruđe za rješavanje egzistencijalnih problema“, dodaje Zakošek. Veliku ulogu u tom procesu zasigurno imaju mediji.

O čemu je zapravo riječ

S obzirom da je u projektu naglasak na ljudskim pravima, knjiga je promovirana točno na Dan ljudskih prava. Javnosti su je predstavili Sanja Sarnavka (Kuća ljudskih prava), Milana Romić (programska voditeljica u Kući), Nenad Zakošek (dekan FPZG-a) i Viktorija Car (urednica). Ali, to nisu svi! „Naša knjiga je plod rada više autorica, što nam je iznimno drago“ rekla je Sanja Sarnavka.

Projektni team

Recenzentica knjige, doc.dr.sc. Lejla Turčilo (Fakultet političkih nauka, Sarajevo) u pismu je napisala: „Knjiga šalje dvije izuzetno važne poruke: prva se odnosi na potrebu istraživanja načina na koji se ljudska prava prikazuju ili ne prikazuju u medijima, odnosno na potrebu istraživanja i istraživačkih projekata uopće. Druga poruka koju „Putokazi“ šalju, zapravo se uže tiče samih medija i njihove društvene uloge- te institucije imaju potencijal da otkriju ljudska prava, odnosno da se njima ozbiljnije bave.“

Tema projekta je bila osvjetljavanje odnosa između medija i ljudskih prava– na koji način se tema ljudskih prava nalazi u javnom medijskom prostoru (u javnom medijskom servisu i neprofitnim medijima, na kojima je težište istraživanja).

 „Mi smo bili potaknuti na ovo istraživanje i na ovaj projekt temeljem naše misije, Kuće ljudskih prava, a to je da prati slobodu medija i slobodu izražavanja“, objasnila je programska voditeljica Milana Romić. Rezultat je zanimljiv jer je mješavina znanstvenog dijela i aktivističkog diskursa, ali je i obogaćen zbog sudjelovanja samih građana (koji su bili podijeljeni u dvije fokus grupe), dodaje Milana. U knjizi se daje i analiza zakonodavnog okvira kako bi čitatelji dobili potpuni uvid u tematiku.

Profesorica Car, vidno sretna i zadovoljna projektom, bila je puna riječi hvale za sve suradnike. Najviše je čini sretnom rad s ljudima koji su se potpuno predali poslu, makar je riječ o volontiranju. Iskustvo je spojiti istraživačke „umove“ s aktivističkim.

Urednica Viktorija Car s knjigom “Putokazi””

Iako većina nas, kada se spomene riječ knjiga, misli na ukoričene listove papira, ovaj put nije bilo tako! Inovativnost ovog projekta uistinu je vrijedna pohvale! Naime, „knjiga“ izgleda poput novina(koje se izvade iz poštanskog sandučića). Želja je autora da se njome služe svi, studenti, drugi građani, a posebno urednici i novinari.

Inovativan dizajn knjige

Rezultati pokazuju kako je način pisanja o ljudskim pravima podosta senzacionalistički i diskutabilan. „Javni medijski servis morao bi uložiti dodatne napore u edukaciji svojeg kreativnog kadra kako bi se u cijelosti ispunila namijenjena mu uloga kreiranja javnog prostora. Ministarstvo kulture, s druge strane, mora otvoriti raspravu i donijeti jasnu medijsku strategiju s definiranim ciljevima (..), a potom promijeniti i usuglasiti medijske zakone sukladno definiranim smjernicama“, piše u uvodu knjige Sanja Sarnavka.

„Mediji su otkrili ljudska prava!“

Krajnji rezultat knjige je zapravo ono što je bio i prvotni cilj: „Da svaki korisnik medija, nakon prelistavanja štampe, čitanja web portala, praćenja radio i tv emisija, oduševljeno usklikne: „Mediji su otkrili ljudska prava!““, zaključuje Lejla Turčilo.

Milana Romić bi željela da „ova publikacija bude početak cijelom nizu javnih rasprava i zagovaračkih aktivnosti, te da spomenuta uzrečica vrijedi globalno, za sve medije!“

Šu, šu, svi (samo?)danas šuškaju o tom

Danas je u lijepoj našoj izašao prvi broj novih dnevnih novina „21.stoljeće“. O tome je šuškalo i lišće koje pada s grana (namjerno nisam napisala onu s vrapcima-ipak je jesen :).

Nakon sedam godina tišine na hrvatskoj medijskoj sceni, barem što se izlaženja novih dnevnih novina tiče, plasiran nam je novi sadržaj.

Cjelokupno građanstvo bilo je sa svih strana „bombardirano“ plakatima i televizijskim reklamama o „21. stoljeću“, novinama koje će trenutno sivu hrvatsku medijsku scenu odvesti u sasvim drugom smjeru.Bez crne kronike (da se ljudi dodatno ne uzrujavaju), žutila, ali s mnogo kvalitete i vedrih, veselih tema koje su nezadovoljnim građanima itekako potrebne.

Reklama novine “21. stoljeće” sa zanimljivim tekstom

                                                      

Reklame su zagolicale maštu mnogima, koji su danas odlučili izdvojiti 5 kuna i pročitati novi tiskovinu, iako su već odavno prestali kupovati novine. I ja sam kupila prvi broj te ulaskom u dvoranu na fakultetu primijetila začuđujuću tišinu na predavanju (većina mojih kolega je u tišini sa znatiželjom iščitavala članke).

Već se prije podne povela diskusija jesu li novine ostvarile ciljeve koje su si same zadale i jesu li uistinu novina na tržištu (službena Facebook stranica „21.stoljeća“ poslužila je kao idealna platforma). I mi, studenti  1.godine diplomskog studija novinarstva, smo u našoj Facebook grupi Konvergencija FPZG polemizirali. Ne kaže se bez razloga „100 ljudi, 100 čudi“ (u ovom slučaju komentara). Dok neki dnevne novine hvale, drugi su pomalo razočarani.

Smatram da su promjene uvijek dobre. Kao buduća novinarka, koja svoju karijeru želi graditi u tiskanim medijima, ovo je jedna od ljepših vijesti u ovim tmurnim godinama hrvatskog novinarstva (još mi je u ustima gorak okus kad se sjetim kako je kratko tjednik „Forum“  opstao na tržištu). Ono što je ova novina danas prezentirala „lajkam“. Ono što malo zamjeram su pravopisne greške koje su se potkrale (primjerice u članku glavne urednice Nade Mirković napisano je u Hagueu, umjesto Haagu) te reklame nakon naslovne strane (ipak su nas dosad novine naviknule da su 2. i 3. strana rezervirane za velike događaje od proteklog dana).

Nadam se da početna euforija neće nestati i da će(mo), ako ne svaki dan, barem povremeno kupiti „21.stoljeće“. Redakciji želim puno uspjeha u radu, da nam još puno jutarnjih i večernjih izdanja otiskaju!

Naslovnica 1. broja “21. stoljeća”

DANI VJENČANJA U VARAŽDINU

Ovog vikenda (17. i 18.11. 2012.) u mom rodnom gradu, Varaždinu, sve buduće mladenke ( i mladenci), ali i drugi, mogli su uživati u sajamskoj priredbi „Dani vjenčanja u Varaždinu 2012“ u organizaciji marketinške agencije Tin marketing. Iako sam se na sajam uputila prvenstveno s naumom da popratim događaj za svoj blog, još uvijek sam pod dojmom. Sve je izgledalo prekrasno i „ugodno oku“, tako da sam na trenutak požalila što dan mog vjenčanja nije bliže 😉

Najvažniji dan u životu svake djevojke, kako kažu, mora biti do detalja i na vrijeme isplaniran. Mnogi vjenčani parovi zato kažu kako im je sama priprema njihovog dana najstresniji dio posla. Svima nam se čini kako se vjenčanje sastoji od odabira vjenčanice, odijela za mladoženju, crkve, svadbene torte i kumova. Smatram da je stvar mnogo kompleksnija u što sam se i uvjerila šetajući sajmom. Broj izlagača to potvrđuje. Na sajmu su se predstavili frizerski saloni, saloni vjenčanica, modni kreatori, kozmetički saloni, zlatari, cvjećari, aranžeri, ugostitelji, slastičari, najmodavci vozila, limuzina, kočija, foto studiji, vinari, najmodavci svadbenih dvorana i mnogi drugi (neka se ne uvrijede oni koji nisam spomenula). Jeste li se sad uvjerili kako priprema vjenčanja uistinu zahtjeva mnogo truda, vremena, ali i živaca? Ja bih se čak usudila reći kako je to „pravi posao“!

Svi su se izlagači trudili predstaviti u najboljem svjetlu te zaintrigirati posjetitelje za svoju ponudu. U ova teška vremena, kada ljudi razmišljaju kako preživjeti, pompozna svadba je nešto što pada u drugi plan (za informaciju – najam najjeftinije vjenčanice stoji „sitnih“ 3500kn). Svaki od ponuđača na sajmu želio se izboriti za sebe na nemilosrdnom tržištu te privući pažnju brojnim popustima. O uređenosti štandova da i ne govorim. Iako sam prošetala nekoliko puta „uzduž i poprijeko“ najprije sam zastala kod izlagača koji se bave uređivanjem svadbenih prostorija, cvjećara i ugostitelja jer je vizualni identitet njihovog štanda uistinu bio impresivan.

Kažu da slika „govori tisuću riječi“, stoga pogledajte ove autentične  fotografije!

Primjer dekoracije stola u svadbenoj sali

Maleni dio ponude vjenčanica Sposa i moja malenkost

Svadbene torte slastičarnice Šešet

Vjenčani prsteni iz “Centra vjenčanih prstenja”

“Sitnice” potrebne za savršeno vjenčanje (Cvjetni salon “Anemona”)

Prijevoz mladenaca “na starinski način”

“Fensi” način u limuzini

Ili pak otkačenije prijevozno sredstvo

 Uz predstavljanje izlagača i nagradne igre za posjetitelje, bio je pripremljen i bogat zabavno glazbeni program. Nastupali su brojni izvođači, klape, bandovi . Neki od njih su poznatiji stanovnicima ovog kraja, a neki i šire (Ivica Pepelko, Nenad Kumrić Charlie, Žiga). Posjetitelje su zabavljali svima dobro poznati Davor Dretar- Drele, imitator Denis Bašić te televizijski voditelj naše lokalne televizije Kristijan Petrović-Kiki. Održane su i modne revije u suradnji sa salonima vjenčanica i buticima, natjecanja u izradi vjenčanih frizura, prezentacija rada vizažista.

Moram istaknuti kako i Varaždinci imaju veliko srce, tako da je sajam u cijelosti imao humanitarnu notu. Iako je ulaz za posjetitelje bio besplatan, umjesto plaćanja ulaznice, svatko tko je htio, mogao je ostaviti dobrovoljni prilog u posebnim kutijama na ulazu u sajamsku dvoranu. Održana je i humanitarna revija kako bi se prikupilo što više sredstava za udrugu „Faranov ranč“, koja se bavi terapijskim jahanjem za djecu s posebnim potrebama.

Nadam se da ste uživali u čitanju mog prvog posta, isto kao što su moje oči uživale u razgledavanju ponude izlagača 🙂